четвртак, 9. децембар 2010.

Dok čekam ...

Za otprilike nedelju dana treba da dobijemo Miloševu dijagnozu. Već mesec dana Miloš ide u dnevnu bolnicu na obzervaciju. O stručnom timu koji tamo radi imam samo reči hvale, prvi put moje dete neko gleda u realnim životnim uslovima. Oduševilo me je kako postupaju sa decom, koliko strpljenja i koliko znanja imaju. Možda sam zbog toga i pomalo uplašena, jer potpuno verujem u ono što mi budu rekli.
Za ovih mesec dana moje dete je bilo u raznim raspoloženjima, od euforije od neutešnog plakanja. Dr Rudić koji ga prati je neverovatan prvo kao čovek a onda i kao stručnjak, rekao nam je neke stvari o Milošu i pomogao nam da ga bolje razumemo. Miloš je u stanju da celo poslepodne sedi na podu i cepka papiriće, po mogućnosti šarene. I tako moje dete cepka, kada ga pozovem on se osmehne ili priđe ali se opet posle nekog vremena vrati cepkanju... I tako danima, on ne govori pa sam mislila da mu je to privremena zabava, ali izgleda da nije. Ispostavilo se da je to njegov mali svet...
Uspeli smo da stabilizujemo ritam spavanja, uspomoć lekića ali opet šta je tu je. Njemu je bolje, dugo smo razgovarali sa lekarom i shvatili da on sam ne može da prevaziđe problem. Nije to laka odluka ali on polako počinje da funkcioniše, razumela sam da se lekovi daju samo dok on svesno ne prihvati neka ograničenja a onda se polako ukidaju.
Nadam se najboljem, malo me je strah ali kao što rekoh bolje da znam.

Нема коментара:

Постави коментар