уторак, 7. децембар 2010.

Život kako - tako...

    Pitala me je jedna prijateljica : Što se bre mlatiš i pišeš kako ti je teško, koga to zanima? Kad malo bolje razmislim nemam pojma koga bi moglo da zanima i zašto. Realno svako ima svoju muku, nije moja najveća na svetu ali nije ni najmanja, ali ja nemogu više da ćutim.
    Razgovori sa roditeljima koji imaju sličan problem se svede na ovaj lekar onaj lekar, ova dijagnoza ona dijagnoza, znate muka traži društvo. E pa ja želim društvo ljudi koji nemaju problem, želim mišljenje ljudi koji nisu opterećeni mojim problemom.
    Nije lako izneti javno svoju ličnu muku i reći evo ovo je moj život. Nećete mi verovati ali sada mi moja muka neizgleda tako strašno. Samo izgleda mi da svi više vole „lake note“ nego mračnu stranu. Više vole da razmišljaju o tome koga je Vendi odradila na „Farmi“ nego da shvate da pored njih žive porodice koje imaju veliku muku. Nemam ja ništa protiv stručnih foruma ali to čitaju ljudi koji su već u problemu, ja želim da moj problem vide ljudi koji nemaju pojma da ovaj problem postoji.
    Kako rekoh: Ovo je moj život kakav je takav je, i nije problem ako me ne razumete, važno je da ste želeli da, ipak, vidite o čemu se ovde ustvari radi.
    SVIMA UNAPRED HVALA!!! 

1 коментар:

  1. Evo jedne koja 'se mlati' godinama, i da znaš, lakše je kad sa drugima podeliš svoje muke, čak i kad su ti sa kojima ih deliš kilometrima daleko. Uvek se nađu oni koji shvataju, oni koji će dati podršku, a ti koji bi da žive u snovima, neka ih, možda se nekad i probude.

    Pozdrav i poljubac od još jedne 'posebne' mame :)

    ОдговориИзбриши